01 SP 05 - Copy
Gosti na blogu

Sao Paulo – izgubljeni u prevozu

Krenuli na put jedan Mađar, jedna Španjolka i jedna Srpkinja. Priča počinje kao neki dobar vic.

Nakon 15 godina bavljenja kapoeirom u Centru kapoeire angole Srbije, ovo putovanje sam smatrala velikom prekretnicom u životu. Nisam bila običan turista u potrazi za sunčanim plažama i preplanulim telima, to su mi bile usputne stvari koje, i da hoćeš, u ovoj zemlji ne možeš da izbegneš.

01 SP 03 - Copy

Moja misija bila je drugačija – obilazak akademija kapoeire angole i usputno turističko razgledanje. Putovanje koje sam doživela je retko iskustvo zlata vredno, kako po pitanju kapoeire tako i kao životno iskustvo.

Prva stanica u planu putovanja bio je Sao Paulo.

Kao najveći grad Brazila, ovaj monstrum dokazuje svoje zvanje metropole. Potpuno urbana sredina, grad visokih poslovnih zgrada, muzeja, kulture, urbane kulture i sasvim običnih ljudi.

???????????????????????????????

Ceo grad prošaran je mrežom linija metroa koji ide po tačnom rasporedu. Zamislite koliko je bilo šokantno kad smo videli da u metrou iznad svakih vrata stoji naznačena linija stanica. Ispod svake stanice je lampica koja se uključi kada je ta stanica na redu. Pod metroa je toliko čist u poređenju sa našim prevozom, da sam imala utisak da mogu da jedem sa njega. Nisu samo nalepljene oznake iznad mesta za povlašćene kategorije, već su i sedišta druge boje. Retko kad možete da vidite nekoga ko nije povlašćena kategorija kako sedi tu.

01 SP 01 - Copy

Ono čega treba da se čuvate su džeparoši, pa uvek držite torbu ispred sebe. Sa svih strana vas upozoravaju na to. Ne postoji način da uđete u prevoz bez karte, koja košta više nego u Beogradu. Početne stanice autobusa su označene crnom linijom uz ivičnjak.

Mi, naivni Evropljani, pomislili smo da je to možda linija upozorenja da se ne približavaš ulici previše. Na naše iznenađenje, ta linija služi da se napravi red za ulazak u autobus. Onaj koji je prvi došao na stanicu zauzima prvo mesto i samim tim prvi ulazi u autobus. U slučaju gužve, ko je prvi došao ulazi u bus, a ko je kasnije došao možda će morati da sačeka sledeći. Niko ne krši to pravilo, a postoji poseban red za te čuvene povlašćene kategorije. Majke sa decom i stariji od 60 godina.

Od prvog koraka na brazilsko tlo, naišli smo na veoma ljubazan prijem.

Veći deo vremena proveli smo u kući Toisinja, kapoeiriste koji je ujedno i jedan od najboljih svetskih proizvođača birimbaua. To je jednožičani instrument koji se, između ostalog, koristi i za kapoeiru. Našli smo se u Sao Paulu u vreme njihovog Božića.

01 SP 06 - Copy

Samo još jedan razlog za žurku. Ugostili su nas kao da smo njihovi. U kući uvek trešti muzika jer ćale to tako voli. Božić smo dočekali u gužvi i uz prvo veliko prežderavanje. Ispred stambene zgrade se raspalio roštilj u kom su učestvovali svi stanari. Kažu da to obično traje od Božića pa do posle Nove Godine. Dva dana kasnije ponovo smo se tu našli, žurka je i dalje trajala.

Osnova ishrane je voće, pirinač i pasulj. Mesa ima na pretek i skoro uvek je dobro pripremljeno. Hleb niko ne jede, ali se jedu pao de kežo (pão de queijo), u bukvalnom prevodu hleb od sira, i košinja (coxinha), nešto nalik na uštipke sa različitim punjenjem. Kuhinja se razlikuje od regiona do regiona, velika je zemlja.

Odmah se pripremite na duga putovanja. I u gradskom i u međugradskom prevozu.

Možda i najinteresantnija šetnja bila nam je poseta Muzeju afro-brazilske umetnosti. Nalazi se u parku Ibirapuera u kom se nalazi još nekoliko muzeja. To je ujedno bio i naš prvi susret sa brazilskom vegetacijom jer od asfalta u ovom gradu teško da možete išta da vidite. Dok smo prilazili parku pasarelom koja se proteže preko auto-puta, iznad nas su preletala mala jata papagaja. Prvi put smo videli drvo bambusa u punoj veličini. Zaleteli smo se da se slikamo kao deca na slatkiše. Našli smo se u parku u centru užurbanog grada poznatog po gužvama u saobraćaju i potpuno nas je očaralo tropsko okruženje. Rastinje, drveće, zvuci nepoznatih ptica, boje.

01 SP 05 - Copy

???????????????????????????????

Na trenutak vas preseče osećaj do koje mere je sve nepoznato.

Naš cilj putovanja doveo nas je i do majstora Plinija koji nas je srdačno primio, pokazao nam šta je gostoprimstvo brazilskog naroda. Ne samo zato što smo završili u prvom baru, već i zato što nas je odveo do svojih prijatelja. I oni su na ulici svi zajedno pravili roštilj i oduševili se što su neki stranci došli i njih da posete. Ne događa se to često kod njih u kraju, pa su nas širokih ruku primili i zasuli nas pićem i jelom. Sasvim obične priče, vicevi, neko drugačije razmišljanje. Nije ni trunčicu mračno i negativno kao kod većine ljudi sa našeg područja.

To je ono što vas odmah osvoji kod Brazilaca. Osmeh, šala u svakoj situaciji, opuštenost. Ulične dobronamerne fore su osnovna stvar na koju treba da se naviknete s Brazilcima, posebno ako se družite s kapoeiristima. Trudili smo se da ne ispadnemo glupi u društvu, ali bespotrebno, svi su se veoma prijateljski odnosili prema nama.

Ne znam nikoga ko hvali brazilski obrazovni sistem, ali zato većina njih ima veoma dobru intuiciju. Ponekad imate osećaj da vas čitaju kao knjigu.

???????????????????????????????

Jedan dan smo čak doživeli da je policija bila u kraju gde smo se nalazili i upala u prodavnicu u kojoj smo bili. Prodavci su nam rekli da to nije uobičajeno, ali nam nije bilo nimalo svejedno kad smo videli spremno oružje u rukama. Nije nas niko dirao, izdaleka su videli da smo stranci. I mi smo izgleda bili povlašćeni. Koliko god se trudili, prepoznaju vas po tome kako izgledate, kakvo vam je držanje, kako se ponašate. Veliki grad je ludnica.

A sledeća stanica…Rio!

Tekst i foto: Aleksandra Minić