Ulazak u stanicu metroa_Gran Via
Gosti na blogu

Raspakovana godina

Jelena svoje snove čuva u koferima. Nosi ih sa sobom pri svakom putovanju, čime ih obogaćuje, proširuje i ispunjava. I o tome piše na svom blogu. Ovo je tekst o njenoj raspakovanoj 2015. godini, uz najbolje utiske sa putovanja.

Dajem reč Jeleni:

Volim da idem u goste. Naročito kod osoba sa kojima imam nešto zajedničko. A kada se radi o putovanjima i blogovanju, onda imam razlog više da se radujem domaćinu. Dok sam se spremala za gostovanje kod Ane, pitala sam se šta da joj ponesem?

Pa ono najbolje što imam! Putovanja i svoje doživljaje! Razmena utisaka je ponekad najdragoceniji poklon, tako da smo Ana i ja odlučile da svaka raspakuje svoju 2015.-u i otvori je za sve one koji vole da putuju.

Šta je stalo u moj kofer za 2015-u? Nekoliko susreta, putovanja i mnogo uspomena. Više je bilo neočekivanih nego planiranih, ali upravo je to ono što im daje čar, zar ne?

Na samom početku prethodne godine našla sam se na Mokroj Gori. Bilo je divno videti planinske predele pod snegom, osetiti škripu snega pod čizmama i oštrinu mraza na licu. Drvengrad je izgledao čarobno. To je svet u malom, mesto gde priroda i čovekova kreativnost idu jedno drugom u susret. Neizbežno je da pomislite kako i vi možete u svom dvorištu, stanu ili sobi nešto kreativno da uradite.

Drvengrad pod snegom

Proleće mi je donelo susret sa Aniko Viljalba, autorkom jednog od najpopularnijih blogova o putovanjima na španskom govornom području, Viajando por ahí. Rođena je u Argentini, obišla više od trideset zemalja na četiri kontinenta. Ona je prava svetska putnica i digitalni nomad tako da me je poznanstvo sa njom inspirisalo da napišem tekst Da li se putnik rađa ili postaje?

A svetske putnice? One imaju telo i osmeh devojčica. Kilometri ne ostavljaju traga na njihovim licima. Naprotiv, svaku zemlju nose na licu kao ukras. Ima i onih koje liče na Amazonke, spremne da pređu i pesak i kamen bez kofera. Žene koje ne traže uslove nego izazove. A ima i onih koje uvek idu za onim što im nedostaje, tražeći mesto gde su dobrodošle i osećaj sigurnosti. Baš takve posipaju puteve nekom posebnom nežnošću i nadom u bolji svet.

U samom jeku proleća stigao mi je poziv za saradnju sa blogom Dnevnik jednog direktora, a sa njim i pljusak podrške i kreativnog zamaha. Za temu novog teksta izabrala sam baš ono o čemu piše i Direktor: prevazilaženje prepreka i usavršavanje na putu do vrha. To me je podstaklo da se podsetim mnogih poteškoća koje su se pojavljivale na mom putu i na putovanjima. Tako je nastao tekst Nepodnošljiva lakoća putovanja:

Sva sreća što putnička memorija briše neprilike, a čuva slike i prilike sa pečatom večnosti kako bi putnika podstakla na novu avanturu. Ko bi poželeo da se ponovo otisne u nepoznato nakon onih sitnih i krupnih nepažnji, zaboravljenih stvari u sobama, kupatilima, na autobuskim sedištima? Kako verovati moru posle stomačnog virusa, planini posle vrtoglavih krivina, trajektu posle mučnine? Pa ipak putujemo. Radujemo se svakom polasku kao kolaču za koji ne slutimo kakvog je ukusa. Verujemo da je dovoljno sladak, ali da sadrži i neki sasvim nepoznat egzotični sastojak. Otiskujući se u nepoznato odmaramo se od poznatog. Verujemo da je putovati lako i vredno onda kada je bezbrižno. A zapravo, iza svake ideje o putovanju lebdi naša trajna misao o lepšem, ili bar drugačijem životu, zar ne?

Ipak, celu godinu obeležio je povratak u moj omiljeni Madrid, posle skoro pet godina. Imala sam osećaj da mogu beskonačno da šetam njegovim ulicama, samo da bih ponela u sećanju sve ono što mi je nedostajalo: kastiljanski duh i kosmopolitski nemir, miris tapasa na malim trgovima i ukus letnjeg vina. Posle tog putovanja nastala su dva nova teksta o španskoj prestonici: Sa Madridom na ti i 9 madridskih lokala za pamćenje. Tako sam dopunila čitavu seriju tekstova o gradu za koji verujem da očara svakoga i ne razočara nikoga i koji mi je za sada najveća inspiracija. Pored Beograda, naravno.

Gran Vija_pogled na zilu kucavicu Madrida

Godina ne bi bila potpuna da se nisam prošetala i po Srbiji. U septembru sam se uputila u Vrnjačku banju. Uverila sam se da na samom zalasku turističke sezone i dalje može da se uživa u njenim parkovima, šetalištima i pejsažima Šumadije. Moram se vratiti jer Vrnjačka banja nije samo banja. To je turističko mesto gde se ukrštaju tradicionalno i moderno, bogatstvo prirode i bogatstvo koje je priroda ljudima donela. Nekada je bila mesto za odmor i lečenje, a danas sve više kulturni centar i mesto za provod i uživanje.

Pogled na katedralu u Bazelu

Kraj godine obeležila je poseta Švajcarskoj. Najviše vremena provela sam u Bazelu, gradu koji je sasvim poseban po svom geografskom položaju na tromeđi sa Nemačkom i Francuskom. Zeleni tramvaji, isti oni koji krstare beogradskim šinama ovde sasvim drugačije izgledaju, ljudi tiho koračaju i tiho govore. Jedan od najlepših je prizor katedrale (Münster) u parku sa jesenjim bojama. A tek pogled na Rajnu! Pa kaldrmisane ulice, kuće sagrađene pre više od sedam stotina godina. Ukus švajcarske čokolade je nezaboravan, a zemlja uređena toliko savšeno da mi se činilo da sam u nekoj izmišljenoj zemlji.

IMG_0088

Bilo je još stvari u koferu iz 2015.-e, nekih sitnica koje su je ulepšale, ali rekla bih da je ovo ono glavno. Izvrnuću ga naopačke, za svaki slučaj, da ne ostane ništa u sporednim džepovima… Ah, da! Tu je i jedan poziv za putovanje u Francusku kome se mesecima radujem, ali koji je morao da sačeka ovu 2016. Ubaciću ga ovaj novi kofer, bitno je da mi bude pri ruci. Ali bilo bi dobro da se neka putovanja dese iznenada, i bez razloga.

Jer, lepe stvari se dešavaju i onda kada ništa ne preduzimamo da se dese.

Autori fotografija u tekstu: Jelena Bašević i Corbis (fotografije Madrida)