Melburn Utisci sa putovanja
Australija

Navikavanje na kulturološke razlike – šta je normalno?

Sredinom februara biće tačno sedam meseci od kada sam u Melburnu. Proletelo je! Dan po dan, nedelja po nedelja, mesec po mesec i hop, prođe više od pola godine.

Ponovo osećam potrebu da vam kažem jedno veliko Izvinite što ne pišem redovnije. Toliko toga imam da vam ispričam da nekad ne znam odakle bih prvo krenula. Dešava se puno toga, skoro pa svaki dan. Ako želite da pratite dešavanja na dnevnom nivou, pratite me na Instagramu, tamo ćete videti sitnice svakodnevnog života u Melburnu.

Dani mi lete jer pokušavam da balansiram obaveze na fakultetu, posao i društveni život, odnosno kreiranje istog od nule.

Kontakti koje sam dobila od moje agencije kada sam dolazila puno su mi pomogli da uspostavim prva poznanstva ovde i da već imam mali krug prijatelja i poznanika. Ali o tome kako naći društvo pisaću u posebnom tekstu.

Inspiracija za ovaj tekst potekla je od mog druga Brazilca koji je u “istom sosu” kao i ja i dalje se adaptira na sve. Dok smo sedeli na čaši vina sinoć u gradu i komentarisali kulturološke razlike, pokušali smo da odgovorimo na pitanje: “Šta je normalno?” Jesmo li mi samo navikli na drugačije pa da sada prolazimo kroz fazu prilagođavanja i adaptacije? Da li ćemo nastaviti da se čudimo ili ćemo se prilagoditi?

Meburn nocu - Utisci sa putovanja

U nastavku vam navodim samo neke od kulturoloških razlika koje sam do sada primetila. Ima ih još.

Ovim ne kažem da je način života ovde pogrešan, a kod nas ispravan niti obrnuto. Samo je drugačije i veoma je individualno u kom sistemu će se jedna osoba osećati prijatno i koje ćemo nove navike usvojiti, a koje ćemo dobre stare navike pokušati da zadržimo i primenimo u novoj sredini.

  • Nema ljudi na ulicama, čak ni u subotom uveče, leti

Ako se nalazite u udarnim gradskim ulicama ili glavnim ulicama sa restoranima i barovima, biće ljudi. Ono čega nema je neki spontani “street life” po običnim bočnim ulicama i naseljima. Na primer, sinoć je bila subota, nakon 37 stepeni u toku dana, bilo bi očekivano da su ljudi napolju, da šetaju po kraju, šetaju psa, ćaskaju sa komšijama. “Da smo sada u Brazilu, u svakom kraju bi bila gomila ljudi na ulicama, komšije bi se nešto doviklivale, deca bi skakutala po ulici, sve bi vrvelo od života” kaže mi sinoć drug.

I u Srbiji bi bilo tako, rekla sam, i mi imamo taj momenat spontanog ćaskanja sa komšijama ispred zgrade i boravka napolju samo zato što nam je jednostavno normalno da smo napolju, posebno vikendom leti. Sedimo na terasama, gledamo ko prolazi :)

Ako zađete van najužeg gradskog jezgra Melburna, nema toga. Možete da idete nekom bočnom ulicom sat vremena i nikoga da ne sretnete. Čak su i svetla ugašena. Gde su ti ljudi i šta rade? Nemam pojma.

Neka od objašnjenja su: svi ovde voze pa ako hoće da izađu idu kolima u delove grada gde se izlazi/niko ne ide peške/sede iza kuće jer imaju velike bašte i sve aktivnosti se u stvari odvijaju iza kuće da bi imali privatnost, a ne ispred kuće kao mi/gledaju Netflix/umorni su i rano idu na spavanje…

  • Posao i teretana su prioritet nad društvenim životom

Teretana je ovde svetinja. Vežbanje, trčanje, razni treninzi su apsolutni prioritet. Zdrav život, “super foods”, razne semenke i ulja, vežbanje svega i svačega je podignuto na nivo kulta. Svi trče, voze bicikl, aktivni život je “a must”. To naravno nije loše, gledajući sa zdravstvene strane, mnogo bi bilo lošije da ne vode računa o sebi.

Setnja u Melburnu Utisci sa putovanja

Radni dan se, makar za većinu ljudi sastoji od posao-teretana-kuća života što ostavlja jako malo vremena za spontana druženja i uglavnom se sve društvene aktivnosti odvijaju vikendima. Najčešće se ide na brunch-eve sa prijateljima u toku dana ili na piće uveče. Ono čega nema, ili se meni ne dešava, jeste neko spontano druženje radnim danima. Ljudi su jako zauzeti i kako mi se čini, druženje i stvaranje jakih i bliskih prijateljstava nekako nije prioritet. Možda grešim, videćemo vremenom. S jedne strane, organizaciono je razumljivo jer je grad zaista ogroman i ako ne živite blizu radnog mesta ili fakulteta, nemate mnogo slobodnog vremena tokom nedelje jer se puno vremena gubi u prevozu.

  • Kampovanje i hiking su IN

Kampovanje i pešačenje u prirodi (hiking) su takođe jako popularni i kod porodica sa decom i među prijateljima, svi kampuju, idu u prirodu i žive u skladu sa svojim okruženjem, što je za svaku pohvalu. Kad im kažem da nikada nisam bila na kampovanju, iznenade se. :)

Priroda-Melburn-Utisci sa putovanja

  • Ljudi se oblače prema svom ukusu i nema uniformisanja

Jedna od stvari koja mi se ovde mnogo dopada je to svako nosi ono što želi, voli i u čemu se oseća dobro, a da okolina ne podiže obrvu i ne misli da je narkoman ili u nekoj sekti (dva najčešća razloga našeg naroda ako nemaš istu majicu kao i svi iz tvog društva).

Ovde je zaista ceo svet. I svi nose najrazličitije kombinacije boja, dezena i materijala. Od super sređenih Australijanki u skupim haljinama i običnim japankama “sa pijace” na nogama, do “sve mi boje lepo stoje” kombinacija, ljudi u pidžamama u prodavnicama, tinejdžerki obučenih “kao za splavove” – sve možete da vidite za samo sat vremena u gradu i niko nikoga ne osuđuje i ne zagleda. Sloboda izbora i kreativnog izražavanja. Naravno, Australijanci nose japanke uz sve. Čak i na posao. I zimi. Live and let live.

  • Mladi najčešće žive u share-house, a ne samostalno

Verovatno ću napisati poseban tekst o životu u share-house i navikavanju na to. Pre nego što sam ovde došla, nisam uopšte znala da ljudi ovde dele stanove i kuće sa drugima i da generalno jako malo mladih ljudi živi samostalno. Odnosno, samostalno žive uglavnom parovi ili ljudi koji odluče da žive daleko od centra grada jer je preskupo iznajmljivanje stana u gradu ili naseljima blizu centra.

Share-house ili share flat je koncept življenja gde svako ima svoju sobu, a delite dnevnu sobu, kupatilo i kuhinju u okviru iste kuće ili stana. U skromnijim varijantama, deli se čak i soba, a u malo skupljim imate svoju sobu i čak svoje kupatilo.

Druzenje u share house - Utisci sa putovanja

Možda mi je ovo jedan od najvećih kulturoloških šokova. Odnosno, bilo mi je čudno da čak i zaposleni ljudi u svojim ranim i srednjim 30-im godinama dele stan sa potpuno nepoznatim ljudima i da ne mogu da žive samostalno čak i u zemlji sa visokim standardnom kao što je Australija. Cene iznajmljivanja sobe ili stana/kuće su ovde jako visoke, tako da je ekonomski razlog jedan od glavnih razloga za deljenje stambenog prostora. Deljenjem stambenog prostora ne delite uvek i život sa nekim. U boljoj varijanti, cimeri vam mogu postati i prijatelji čime bi deljenje stana postalo zanimljivo i poboljšalo bi kvalitet života. U većini slučajeva, ljudi samo dele stambeni prostor i račune i to je to.

Moji cimeri su trenutno jedan Italijan, Australijanka i Čileanka. Svi su generalno fini i ljubazni sa svojim vrlinama i manama, ali se ne družimo mnogo jer su nam rasporedi potpuno drugačiji i prođu dani da se nekada i ne sretnemo. Share house je možda i dobro rešenje kada ste novi i ne znate nikoga u gradu jer životom u zajednici makar imate cimere ako vam je potrebna neka pomoć ili informacija. A to nekada mnogo znači.

Samo traženje sobe u Melburnu je priča za sebe, englesku verziju mog iskustva o traženju parčeta životnog prostora pročitajte OVDE.

Pisaću vam još, obećavam. A vi podelite sa mnom šta je za vas “normalno”?