Athens grafiti
Saveti

Da li na putovanju moramo da vidimo sve što je “must-see”?

Da mi je neko ovo pitanje postavio pre par godina – rekla bih – Da, naravno, nema rasprave o tome. Imam par primera: sećam se drugaricine priče kako je išla u Rim i kako nije ušla u Koloseum, već ga je videla samo spolja. Odlično se sećam svog šoka i reakcije – Kako je to moguće? Pa to je Koloseum, THE Koloseum, pa to je Rim, pa to mora!

Druga situacija: kada sam prvi put bila u Beču, išla sam preko agencije i sećam se dve devojke u grupi koje bukvalno ništa o gradu nisu znale. Ni gde su došle, ni zašto. Išle su samo tamo gde vodič kaže, pile kafu tamo gde im se kaže da sednu, bez želje da se malo zađe u neku sporednu ulicu, da se malo vidi, istraži, doživi. Šta je ovim devojkama? Zašto su došle ako ne znaju gde su došle, zar ih ništa ne zanima, razmišljala sam tada i komentarisala sa svojim saputnicima. Imala sam utisak da puno toga propuštaju.

Teror moranja

Sada, sa svoje 34 godine, koliko imam u ovom trenutku, uopšte ne razmišljam više ovako. Nešto se promenilo. Možda usled više putničkog iskustva, više doživljaja, više situacija sa putovanja koje vas promene, nateraju da se zamislite, da razmislite i preispitate neka uverenja i stavove. Valjda je to znak sazrevanja.

Same reči “moram” i “moraš” počele su da mi smetaju. Iako veliki broj naslova, posebno kod travel blogova sadrži te reči, npr. “Top 10 must-see sights of Rome”, valjda zbog lakše pretrage ili zbog trendova, počela sam da ih izbegavam. Da, imam ih i ja u nekim ranijim tekstovima. Uglavnom zato što mi se nešto toliko dopalo, oduševilo, nešto me toliko obradovalo, da ljudima kažem “moraš”, u stvari želeći da kažem “preporučujem ti jer sam ja bila oduševljena, pa pretpostavljam da ćeš i ti”.

E, u tom grmu leži zec. Evo šta hoću da kažem:

1. Nismo svi isti i ne zanimaju nas iste stvari. Pokušajte da ne namećete drugima stvari koje vas veoma zanimaju, jer njih možda zanima nešto sasvim drugo i to je OK.

Ovo bi trebalo sebi ponavljati svakoga dana i može se odnositi na razne životne izbore, ne samo na putovanja. Čim ovako počnete da razmišljate, osećaćete se rasterećenije. Svakoga dana donosimo veliki broj odluka, pa tako i na putovanjima – od plana koji pravimo kod kuće, do stanja na terenu kada stignemo u novi grad, plan se najčešće promeni silom prilika.  I šta sad? Da li je to strašno? Nije.

2. Pokušajte da prekinete taj teror moranja, bilo da ga sami sebi namećete ili da ste vi upravo osoba koja ga nameće drugima. Osećaj moranja stvara pritisak koji vas sprečava da uživate i dovodi do osećaja krivice u slučaju neispunjavanja imaginarnog cilja.

Teško je reći šta je gore – da li taj osećaj “moram ovo da stignem da vidim, moram pa svi su rekli da je to obavezno” ili osećaj neke krivice kada se susretnete sa osuđivačkim pogledima drugih ljudi koji razmišljaju kao ja nekada i šokiraju se na svako vaše “nisam tamo bila”.

via delle paste

3. Znate kako kažu da “You can never know a person unless you step in his shoes and walk a mile in them”. O tome se radi.

Šta ako su one dve prijateljice sa početka teksta došle u Beč samo da se odmore? Možda su drugarice koje se nisu videle dugo i nije ih briga gde su, samo im je važno da su zajedno? Šta ako se neka od njih možda oporavlja od raskida i ništa je ne zanima jer jednostavno nije raspoložena? Šta ako je moja prijateljica inače planirala da uđe u taj Koloseum, ali možda nije imala više novca, a neprijatno joj je da to kaže? Ili je planirala, ali je padala kiša, bila je gladna i umorna i na licu mesta promenila svoju odluku? Imamo li prava da dižemo obrve na tuđe odluke? Posebno kada ne znamo njihov uzrok i pozadinu.

4. Apsolutno ništa ne morate – jer sve što vidite i uradite na putovanju je PODJEDNAKO VREDNO.

Da, sve je vredno. Sve što doživite je uspomena i utisak sa putovanja. Šta vas čini srećnim na putovanju? Jesu li to ljudi? Hrana i restorani? Crkve? Parkovi? Noćni život? Arheološke znamenitosti? Muzeji i galerije? Kupovina? Šetnja?

Vredno je i samo da odete u taj Rim i po ceo dan sedite na njihovim divnim trgovima i jedete pastu, pijete espresso i uživate u sladoledu. Vredno je jer ste ljubitelj hrane i gurman, zbog toga ste i došli i možete bez osećaja krivice da ni ne znate gde je Vatikan – vi ste došli tu zbog sebe i zbog svojih strasti, ne zbog “sveta”. Svet će svakako uvek imati nešto da kaže. Imaćete jedno fantastično gurmansko i gastro iskustvo, zar je to malo? Da li je to lice Rima manje vredno od parkova, crkava, arheoloških nalazišta? Nije. Sva lica jednog grada su podjednako vredna jer su autentična i samo njegova.

Pronađite ono lice u koje ćete se zaljubiti. Ostalima slobodno prepustite druga.

decak sa Zanzibara

 Sve fotografije u tekstu su načinjene na prethodnim putovanjima: naslovna – Atina, zatim Rim i Zanzibar.